Sportom ili športom se nazivaju fizičke aktivnosti koje čovjek izvodi iz raznih razloga.
Riječ sport nekad je označavala svaku igru i zabavu. Danas se pod pojmom sport podrazumjevaju različite motoričke aktivnosti varijabilnog i dinamičkog karaktera u kojima na specifčan način dolazi do punog izražaja sportaševe sposobnosti, osobine i znanja u treningu i natjecanju.
Prema definiciji i razini sport može biti vrhunski odnosno selektivni i masovni tj. neselektivni. U području sporta egzistira nekoliko sustava a to su: profesionalni sport, amaterski sport, rekreacijski sport, školski sport i sport osoba sa invaliditetom. Neki od razloga mogu biti razonoda, razvijanje tijela, poboljšanje sposobnosti, natjecateljski duh i tako dalje. Zakonima republike Hrvatske uređena su i pitanja iz područja sporta. Dva najvažnija su:



PODJELA



Nekim sportom se čovjek može baviti: rekreacijski, amaterski i profesionalno.
Sportove dijelimo na dvije grupe: grupne i samostalne.
U grupne (zajedničke) sportove spadaju svi sportovi koji se izvode grupno, gdje najveće mjesto zauzimaju sportske igre, kao na primjer nogomet, košarka, hokej na ledu i hokej na travi i tako dalje, ali tu također spadaju i sportovi kao sto su splavarenje, potezanje konopa itd.
U samostalne (pojedinačne) sportove spadaju sportovi gdje se pojedinac sam zalaže za svoje uspjehe. U pojedinačne sportove spadaju tenis, golf, šah, karate, judo te ostali borilački sportovi, atletika, triatlon, sportska gimnastika, ritmička gimnastika, plivanje, fitnes, pikado, biljar i mnogi drugi...
Napomena: U mnogim pojedinačnim sportskim disciplinama na službenim natjecanjima bodovi pojedinačnih sudionika se zbrajaju da bi se dobio ekipni pobjednik, to jest klub koji je imao najbolje natjecatelje.
Neki sportovi mogu se izvoditi pojedinačno ili grupno, te u parovima. Tu spadaju tenis, badminton, umjetničko klizanje, veslanje, kajak, kanu, skokovi u vodu i mnogi drugi.
Sport može biti natjecateljskog ili slobodnog karaktera.
Natjecateljski karakter je kada sportaši nastupaju na natjecanjima u želji za postizanjem vrhunski rezultata.
Slobodni (amaterski) karakter je kada se sportaši bave sportom iz njima poznatih razloga, a najčešće su to zdravstveni razlozi! Npr. planinarenje je odlično za dišni sustav, a također dobro djeluje i na mišićni i krvožilni sustav čovjeka.




POPIS SPORTOVA


Postoje brojne podjele sportova, i teško je napraviti potpuno točno razgraničenje. Često se govori o olimpijskim sportovima, tj. onima koji su u programu zimskih ili ljetnih Olimpijskih igara te o ostalim, neolimpijskim sportovima. Postoje i sportovi kao što su moderni petoboj ili triatlon koju su u stvari spoj nekoliko različitih sportova, te dakle spadaju u zasebnu kategoriju. Ipak, evo popisa sportova po grupama (neki sportovi očito spadaju u više kategorija, ali su navedeni samo u jednoj!):

Bejzbol (od engleskog naziva baseball, što dolazi od riječi base što znači baza i riječi ball što znači lopta) je momčadski sport u kojem se loptica udara palicom. Osnovni cilj igre momčadi u napadu je udariti bačenu lopticu na način da prije nego li protivnička obrana lopticu uhvati igrači napada 'osvoje' neku od četiri označene baze. Postoji i podvarijanta bejzbola koja se igra na manjem terenu i s nešto većom loptom koja se naziva softbol, a primjerenija je natjecanjima žena i mlađih dobnih kategorija.
Bejzbol je standardni sport na Olimpijskim igrama od Igara u Barceloni 1992. godine.




PRAVILA



Bejzbol je igra između dvije momčadi sa po devet igrača koje vodi menadžer, a igra se na ograđenom igralištu pod nadzorom jednog ili više sudaca. Pobjednik je ona momčad koja na kraju utakmice osvoji više runs (bodova). Bodove može osvajati samo momčad koja se nalazi u fazi napada, dok momčad koja se nalazi u obrani nastoji izbacivanjem trojice napadača doći u fazu napada. Bod se osvoji kad neki od igrača momčadi u napadu na dozvoljeni način osvoji sve četiri obilježene baze.
Igralište



Igralište ima oblik lepeze u čijem vrhu se nalazi home base (kućna baza). Infield je dio igrališta koji ima oblik kvadrata u čijim se vrhovima nalaze baze: Home base (kućna baza), first base (prva baza), second base (druga baza) i third base (treća baza). Udaljenost između baza iznosi 27,45 m. Pitcher's mound je brdašce koje se nalazi u sredini infielda. Na njemu se nalazi pitcher's plate (tanka pravokutna ploča od gume) koji je od vrha kućne baze udaljen 18,30 m.
Outfield je dio igrališta između foul linija, a faul linije su produžeci stranica infielda između kućne i prve baze, odnosno kuće i treće baze. Infield i outfield uključujući i foul linije, čine Fair territory (fair teritorija), dok je ostalo područje Foul territory (foul teritorija). Udaljenost od kućne baze do najbliže ograde, tribina ili drugih objekata u fair teritoriji mora biti 76 m ili više, a preporuča se da bude 98 m po foul linijama i 122 m po sredini igrališta. Iza kućne baze nalazi se backstop (zaštitna mreža), te se preporuča da on, kao i svi drugi objekti (tribine, ograde i sl.) u foul teritoriji, budu udaljeni najmanje 18 m od najbliže baze.


IGRA


Utakmica ima 9 inninga. Inning (izmjena) je dio utakmice u kojem obje momčadi sudjeluju u fazi obrane i napada. U prvoj je polovici inninga domaća momčad u obrani, a gostujuća u napadu, dok je u drugoj polovici gostujuća momčad u obrani , a domaća u napadu. Momčad se nalazi u u fazi obrane kada su svi njezini igrači s baseball rukavicama raspoređeni u igralištu po svojim pozicijama.
Cilj momčadi u obrani je da izbacivanjem trojice napadača dođe u fazu napada jer se bodovi (runs) osvajaju samo u napadu. Cilj momčadi u napadu je da osvajanjem prve, druge, treće i kućne baze, dakle optrčavanjem sve četiri baze osvoji run (bod).
Momčad se nalazi u fazi napada kada njezini igrači jedan za drugim po unaprijed utvrđenom redoslijedu (Line up) izlaze na udaranje, dok ostali igrači svoj red čekaju na klupi. Nakon što dođe na red svih devet igrača, ponovo počinju od prvog u line up-u.
Napad
Momčad koja je u napadu nastoji osvajanjem sve 4 baze osvojiti bod. U tome ju pokušavaju spriječiti igrači momčadi koja je u obrani. Napadači počinju napad tako da prvi igrač koji je na redu po line up-u uzima baseball palicu i izlazi na udaranje (na početku utakmice to je onaj napadač koji je prvi po line up-u, a u kasnijim ininzima to je onaj napadač koji je u line up-u prvi iza igrača koji je u prethodnom inningu završio izlazak na palicu, tj.at bat). U tom trenutku on je batter (udarač) i pokušava osvojiti prvu bazu.
Batter (udarač)



Udarač je napadač koji s palicom zauzima svoju poziciju u batter's box-u. Jedan izlazak na palicu naziva se at bat, te svaki udarač za vrijeme jedne utakmice izlazi više puta na palicu.
Izlazak udarača na palicu (at bat) završava:
• njegovim izbacivanjem (out)
• kada udarač postane trkač.
Udarač postaje runner (trkač) i osvaja prvu bazu bez mogućnosti da bude izbačen kada:
• sudac dosudi četiri loše loptice (four fauls)
• ga dotakne bačena loptica koju nije pokušao udariti (hit by pitch), osim kada je loptica dotakla udarača u strike zoni (tada je to samo strike), ili udarač nije pokušao izbjeći lopticu (tada je to ball tj. loša loptica)
• ga ometa catcher ili bilo koji drugi igrač protivničke momčadi, lopta udarena u fair teritoriju dotakne suca ili trkača u polju prije nego dotakne bilo kojeg obrambenog igrača.
Udarač postaje runner (trkač) kada:
• udari fair ball,
• catcher protivničke momčadi ne uhvati treći strike, osim kad je trkač na prvoj bazi s manje o d dva out (npr. kada je jedan out s trkačem na prvoj bazi, tada je batter out bez obzira da li je catcher uhvatio lopticu ili ne),
• udari lopticu preko ograde u fair teritoriju tj. udari home run,
• i još u pet, ne baš čestih situacija.

Trkač (dolje) se baca kako bi osvojio bazu prije nego što lopticu uhvati obrambeni igrač na bazi.
Runner (trkač) je napadač koji osvajanjem sve četiri baze nastoji osvojiti bod za svoju momčad. Uloga trkača završava:
• njegovim izbacivanjem (out),
• osvajanjem boda,
• izbacivanjem trećeg napadača (udarača ili trkača)- trkač je ostao na bazi, ali će u slijedećem inningu njegova momčad započeti napada s praznim bazama.
Trkač može osvojiti baze na sljedeće načine:
• na dobar udarac svog suigrača,
• tako da 'ukrade bazu' tj. da u pogodnom trenutku osvoji slijedeću bazu koristeći nepažnju obrambenih igrača ili da jednostavno bude brži od obrane (u ovom slučaju obrana može izbaciti trkača jedino ako obrambeni igrač dok trkač nema kontakt s bazom dotakne trkača lopticom ili rukavicom u kojoj je loptica),
• kada napreduje za jednu bazu bez mogućnosti da bude izbačen jer je prisiljen osloboditi bazu za udarača koji je postao trkač u situaciji kada udarač postaje trkač i osvaja prvu bazu bez mogućnosti da bude izbačen (Na jednoj bazi može biti samo jedan trkač ; npr. ako udarač na four balls (četiri loše bačene loptice) dobije prvu bazu, trkač s prve baze pomiče se na drugu bazu),
• Kada sudac dosudi balk (npr. kada pitcher napravi bilo koji pokret kao da će baciti udaraču, a ne baci loptu, zatim kada pitcher 'fintira' bacanje na prvu bazu bez da baci lopticu, zatim kada pitcher baci lopticu prema udaraču bez da je iskoračio prema kućnoj bazi, te u još 10 ostalih situacija).
• i u još desetak, ne baš čestih, situacija.
Obrambeni igrači u svakom slučaju pokušavaju da udarač, nakon što postane trkač, osvoji što manje baza.
Obrana]



Momčad u obrani nastoji izbacivanjem trojice napadaća (udarača ili trkaća) doći u fazu napada u kojoj će moći osvajati bodove. U obrani se ne osvajaju bodovi.
Momčad ima devet igrača, pa ih je i devet u obrani prema točno određenim pozicijama. Oni su također u line up-u prema kojem će izlaziti na udaranje kada dođu u napad. Uspjeh obrane ponajviše ovisi o pitcheru.
Pitcher (bacač)
Pitcher je igrač obrane koji baca loptice udaračima. O brzini i preciznosti njegovih bacanja, izmjeni vrsta loptica koje baca (npr. fast, slider, change,...) i izmjeni lokacije loptica (npr. vanjska i niska, unutarnja i visoka...), ovisi uspjeh udarača. Svaka momčad mora imati barem pet pitchera, a MLB (Major League Baseball) momčadi imaju i više od deset pitchera.
Catcher (hvatač)
Pitcher baca loptice catcheru koji zbog opasnosti okrznutih loptica ili loptica bačenih u zemlju mora nositi zaštitnu opremu koja se sastoji od štitnika za noge, prsluka, štitnika za vrat, maske i kacige. Catcher daje znakove pitcheru i vodi momčad u obrani.
Ostali igrači obrane
Ostali igrači u obrani dijele se na infieldere i outfieldere:
• Infielder je igrač u infieldu (osim pitchera i catchera još su četiri infieldera: igrač prve baze (first baseman ili 1B), igrač druge baze (second baseman ili 2B), igrač treće baze (third baseman ili 3B) i međubazni igrač (shortstop ili SS)).
• Outfielder je igrač u outfieldu (trojica: lijevi vanjski (left fielder ili LF), srednji vanjski (center fielder ili CF) i desni vanjski (right fielder ili RF)).
Dozvoljeno je da igrači u obrani mijenjaju pozicije i do nekoliko puta iako će to najviše biti jednom za vrijeme jedne utakmice, jer su igrači pripremljeni za određene pozicije. Momčad u obrani nastoji izbacivanjem tri protivnička napadača doći u fazu napada u kojoj će moći osvajati bodove. Igrači u obrani su raspoređeni po svojim pozicijama u igralištu i imaju baseball rukavice koje im olakšavaju hvatanje loptice.
Batter (udarač) je izbačen kada:
• je njegova fly loptica (loptica u zraku), bilo u fair bilo u foul teritoriji, uhvaćena od strane obrambenog igrača,
• je catcher ulovio treći strike,
• catcher nije ulovio treći strike, a trkač je na prvoj bazi s manje od dva out,
• ga u pokušaju da udari treći strike dotakne loptica (inače je to samo prvi ili drugi strike),
• lopticu udarenu u fair teritoriju dotakne prije obrambenog igrača,
• nakon što je loptica udarena, njegova palica po drugi put dotakne lopticu u fair teritoriji,
• nakon trećeg strike-a kojeg nije ulovio catcher bude dotaknut lopticom (ili rukavicom u kojoj je loptica) ili je loptica bačena na prvu bazu prije nego ju on dotakne,
• nakon udarca loptice u fair teritoriju bude dotaknut lopticom (ili rukavicom u kojoj je loptica) ili je loptica bačena na prvu bazu prije nego ju on dotakne,
• namjerno ometa obrambenog igrača u hvatanju ili bacanju loptice,
• i u još desetak, ne baš čestih situacija
Runner (trkač) je izbačen kada:
• trči više od 1 m od linije između baza u pokušaju da izbjegne izbacivanje doticanjem od strane obrambenog igrača osim kada.
• pokušava izbjeći igrača u obrani koji hvata lopticu kako ga ne bi omeo, ili
• nakon što dotakne prvu bazu napusti liniju očito u pokušaju napredovanja prema slijedećoj bazi,
• namjerno dotakne lopticu u polju ili ometa obrambenog igrača u hvatanju loptice,
• je dotaknut lopticom (ili rukavicom u kojoj je loptica) dok nema kontakt s bazom,
• se ne vrati na bazu prije loptice koja je ulovljena u zraku (v. FLY BALL),
• ako on ili slijedeća baza , u situaciji kada mora napredovati (v. FORCE PLAY) kako bi oslobodio bazu za udarača ili trkača koji dolazi iza njega, budu dotaknuti prije osvajanja te baze, se dva trkača nađu na istoj bazi (ako dva trkača dotiču istu bazu izbačen je kasniji trkač),
• ga dotakne loptica udarena u fair teritoriju prije nego je dotakla ili prošla infieldera,
• i u još šest, ne baš čestih, situacija.


SUCI


Glavni sudac (plate umpire).
Suci su službene osobe lige zadužene za vođenje utakmica u skladu sa službenim baseball pravilima. U Europi se, pa tako i kod nas, primjenjuju 'Official Baseball Rules' (službena baseball pravila) izdana od Nacionalnog baseball kongresa u SAD-u u godini koja prethodi godini natjecanja.
Za odigravanje utakmice dovoljan je i samo jedan sudac, iako ih u pravilu bude više. U World Series (finale američkih profesionalnih liga) sudi šest sudaca (glavni sudac, tri bazna suca i dva u vanjskom polju). Glavni sudac (plate umpire) – nalazi se iza catchera. Zadaća glavnog suca je da:
• vodi utakmicu,
• zove i broji ball-ove i strikeove-ove
• procjenjuje da li je loptica udarena u fair ili foul teritoriju (ponekad o tome odlučuje i sudac u polju)
• donosi sve odluke u pogledu udarača(npr. da li je zamahnuo palicom, da li je pri zamahu iskoračio iz svog batter's boxa, da li ga je pogodila loptica i sl.)
Glavni sudac zove strike (dobru loptu) tako da vikne 'strike' uz pokret rukom, ovisno o njegovom stilu. Suci se stvarno trude da budu prepoznatljivi po svom stilu tako da nema određenog pravila za pokazivanje strike-a (npr. pokazivanje prstom u stranu, pokazivanje šakom u stranu ili prema gore). Kada sudac zove ball (lošu loptu) najčešće ne pokazuje niti ne izgovara ništa, no ponekad on kaže catcheru gdje je po njegovom mišljenju bila loptica (niska, visoka, vanjska ili unutarnja).
Glavni sudac označava count (trenutni omjer strike-ova i ball-ova) tako da prstima lijeve ruke pokazuje broj ball-ova, a prstima desne ruke broj strike-ova. Ukoliko je pitcher 'pun' (što znači da je bacio tri ball-a) sudac to može pokazati i sa zatvorenom lijevom šakom, a ako je udarač pun (što znači da već ima dva strike-a) sudac to može pokazati i sa zatvorenom desnom šakom. Ako su pitcher i udarač 'puni' (full count) sudac će to pokazati na način da spoji šake.
Sudac u polju (bazni sudac) je na poziciji bilo gdje u polju od kuda je najbolji pregled igre.
Zadaće suda u polju su da:
• donosi sve odluke na bazama osim onih rezerviranih za glavnoga suca,
• zajedno s glavnim sucem zove 'Time', Balk, ilegalan pitch, te na drugi način pomaže glavnom sucu u provođenju pravila.
Sudac, kako glavni tako i sudac u polju, označava izbacivanje napadača (udarača ili trkača) odnosno osvajanje baze od strane trkača na slijedeći način:
• Izbacivanje (out) sudac označava tako da vikne 'out' uz pokret rukom koji je, jednako kao i kod označavanja strike-a, ovisan o stilu suca (najčešće će to biti podizanje stisnute šake prema gore ili prema bazi).
• Osvajanje baza (safe) sudac označava tako da vikne 'safe' i raširi obje ruke (ovdje suci ipakk nisu razvili zapaženije stilove).
Pojmovi
Balk je nedozvoljeni pokret pitchera kada su jedan ili više trkača na bazama, u tom slučaju trkači mogu napredovati za jednu bazu.
Ball je pitch koji nije prošao kroz strike zonu i na kojeg udarač nije zamahnuo.
Base je jedno od četiri mjesta koja mora dotaknuti trkač u nastojanju da osvoji bod.
Base on balls je nagrađivanje prvom bazom udarača koji je propustio četiri loptice bačene izvan strike zone.
Batter's box je područje u kojem udarač mora stajati za vrijeme udaranja
Bunt je udarena loptica na koju udarač nije zamahnuo, već je namjerno postavio palicu kako bi lopticu samo spustio u polje.
Cather's box je područje u kojem se catcher mora nalaziti dok pitcher ne baci lopticu.
Dead Ball je loptica izvan igre zbog legalno nastale privremene odgode igre.
Double Play je igra obrane u kojoj su izbačena dva napadača u jednoj neprekinutoj akciji, ukoliko nema pogrešaka (errors) između izbacivanja.
Fair Ball je udarena loptica koja se zaustavila u fair teritoriji između kućne i prve baze ili između kućne i treće baze, ili ona loptica koja je najprije pala fair teritoriju iza prve ili treće baze, ili ona loptica koja je, dok je na ili iznad fair teritorije, dotakla suca ili igrača, ili ona loptica koja je, dok je bila iznad fair teritorije, izašla u letu izvan igrališta.
Fly Ball je loptica udarena visoko u zrak.
Force Play je igra u kojoj trkač gubi pravo na bazu (mora osloboditi bazu) jer je udarač postao trkač.
Foul Ball je udarena loptica koja se zaustavila u foul teritoriji između kućne i prve baze ili kućne i treće baze, ili ona loptica koja je prošla pored prve ili treće baze po ili iznad foul teritorije, ili ona loptica koja je najprije pala u foul teritoriju iza prve i treće baze, ili ona loptica koja je , dok je na ili iznad foul treitorije, dotakla suca, igrača ili neki objekt koji nije prirodna podloga.
Ground Ball je udarena loptica koja se kotrlja ili odskače po zemlji.
Illegal Pitch je pitch izbačen prema udaraču dok pitcher nema kontakt osnovne noge (pivot foot) s pitcher's plate-om, ili onaj pitch koji je izveden s očitom namjerom da se udarača uhvati van ravnoteže.
Infiel Fly je fair loptica (ne uključujući line drive ili pokušaj bunta) koju infielder može uhvatiti s redovnim naporom, kada su zauzete prva i druga baza, ili prva, druga i treća baza, a prije nego su dva out.
Inning je dio utakmice u kojem su se momčadi izmijenile u obrani i napadu i u kojem su izvedena tri put out-a za svaku momčad.
Live Ball je loptica koja je u igri.
Line Drive je udarena loptica koja ide oštro i direktno od palice do obrambenog igrača bez da dotakne zemlju.
Out je jedno od tri potrebna izbacivanja igrača momčadi u napadu.
Pitch je loptica bačena udaraču od strane pitchera.
'Play' je sučeva naredba da započne igra ili da se nastavi igra nakon dead ball-a.
Run (Score) je bod osvojen od strane napadača koji je napredovao od udarača do trkača i dotaknuo prvu, drugu, treću i kućnu bazu tim redoslijedom.
Run-Down je akcija obrane u pokušaju da izbaci trkača između baza.
'Safe' je izjava suca da je trkač osvojio bazu.
Set Position je jedan od dva dozvoljena stava za pitchera.
Squeeze Play je izraz kojim se označava akcija u kojoj momčad, s trkačem na trećoj bazi, pokušava tog trkača pomaknuti na kućnu bazu tj. osvojiti bod na bunt.
Strike je dozvoljeni pitch kojeg je kao takvog zvao sudac, koji:
• je udarač zamahnuo i promašio,
• udarač nije zamahnuo, ako je bilo koji dio loptice prošao kroz bilo koji dio strike zone,
• je udarač udario u foul teritoriju sa manje od dva strike-a,
• je buntom odigran u foul teritoriju,
• dotakne udarač prilikom njegova zamaha,
• dotakne udarača u letu u strike zoni, ili
• je foul tip.
Strike Zona je prostor iznad kućne baze kod kojeg je gornja granica određena vodoravnom linijom u visini sredine između vrha ramena i vrha hlača, a donja granica vodoravnom linijom u visini koljena. Strike zona treba biti određena kad udarač zauzme stav u pripremi zamaha na bacačevu lopticu.
Tag je akcija obrambenog igrača u kojoj on dotiče bazu svojim tijelom dok sigurno i čvrsto drži lopticu u ruci ili rukavici; ili u kojoj dotiče trkača lopticom, odnosno rukom ili rukavicom u kojoj je loptica, dok lopticu drži sigurno i čvrsto u ruci ili rukavici.
'Time' je izjava suca o dozvoljenom prekidu utakmice, za vrijeme kojeg je loptica mrtva (dead ball).
Triple Play je igra obrane u kojoj su izbačena tri napadača u jednoj neprekinutoj akciji, ukoliko nema pogrešaka između izbacivanja.
Wild Pitch je takav pitch koji je toliko visoko, nisko ili u stranu od kućne baze da ne može biti uhvaćen redovnim naporom catchera.
Wind-up Position je jedna od dva dozvoljena stava za pitchera.

Biciklizam


Biciklizam je način kretanja kopnom korištenjem bicikla, prijevoznog sredstva na ljudski pogon. Iako prvotno nastao u 19. stoljeću u Europi kao način bržeg i lakšeg transporta ljudi, danas je osim načina prijevoza i vrlo rašireni sport te vid rekreacije.


POVJEST BICIKLA



Otkriće bicikla nije vezano za jedno određeno vrijeme odnosno ime konkretnog izumitelja. Kroz povijest je bilo više primjera vozila pokretanog ljudskom snagom, ali su često ona bila bitno drugačija od današnjeg koncepta bicikla. Osoba koja se spominje kao prvi vozač bicikla je njemački barun Karl von Drais, koji je 1817 godine svojevrsni bicikl na guranje nazvan draisine, a koji još postoji u muzeju Paleis het Loo u Apeldoornu, Nizozemska. Između 1850 i 1860 godine je Francuz Ernest Michaux sa svojim učenikom Pierre Lallementom razvijao bicikl s pedalama na prednjem velikom kotaču. Taj je bicikl Michaux kasnije i patentirao. Ovakvi su bicikli bili teško upravljivi i opasni, jer su padovi bili česti. Problemi s upravljanjem su donekle smanjeni uvođenjem upravljača i pomicanja sjedala u bolji položaj, međutim pravi napredak je bio uvođenje lančanog pogona kojeg su osmislili J. K. Starley, J. H. Lawson, and Shergold. Starleyev model bicikla iz 1885 godine se najčešće smatra prvim modernim biciklom. Daljnje poboljšanje bilo je uvođenje pnemuatskih guma, 1888 godine, koje je uveo Škot John Boyd Dunlop.
Osnovni koncept bicikla do današnjih dana nije se bitno mijenjao, osim što je tehnološki napredak donio primjenu kvalitetnijih materijala u izradi, te su današnji bicikli daleko upravljiviji i sigurniji.
Danas je biciklizam često korišten u prometu, zatim kao vid zabave te kao sport. Zbog relativno jeftine izrade i dostupnosti to je danas najraširenije prijevozno sredtvo. Pretpostavlja se da danas na svijetu postoji preko 1.000.000.000 bicikala!


BICIKLIZAM U PROMETU


Standardni bicikl za gradsku vožnju
Prema današnjim važećim prometnim pravilima u većini država bicikl se smatra prometnim sredstvom, te je dakle biciklista ravnopravan sudionik u prometu. To znači da postoji zakonska regulativa koja propisuje minimalnu potrebnu starost vozača, pravila kretanja po javnim prometnicama, tehničke zahtjeve na bicikl, itd.
Zbog činjenice da u usporedbi s drugim uobičajenim prijevoznim sredstvima (primjerice automobilom) daleko manje opasan po onečišćenje okoliša a ujedno vrlo pozitivnog učinka na zdravlje ljudi koji voze bicikle, brojni gradovi osiguravaju za bicikliste različitu infrastrukturu koja im olakšava vožnju: odvojene biciklističke staze, posebna mjesta za odlaganje bicikala, dijelove grada u koje je moguće doći isključivo biciklom ili pješice, itd.
Biciklizam kao sport


Natjecatelj u cestovnom biciklizmu
Grane biciklizma su:
• cestovni biciklizam
• pistovni biciklizam
• brdski biciklizam
• ciklokros
• BMX
• trial
• artistički biciklizam
• ciklobal
Biciklizam je na programu Olimpijskih igara od prvih suvremenih igara u Ateni 1896g. Danas je biciklizam standardni Olimpijski sport u nekoliko grana odnosno disciplina i to:
• Cestovni biciklizam
• -- Cestovna utrka
• -- Utrka na kronometar
• Pistovni biciklizam
• -- Sprint
• -- Pojedinačna dohvatna vožnja
• -- Bodovna utrka
• -- 500m na vrijeme (žene)
• -- 1km na vrijeme (muškarci)
• -- Keirin (muškarci)
• -- Ekipni sprint (muškarci)
• -- Ekipna dohvatna vožnja (muškarci)
• -- Madison (muškarci)
• Brdski biciklizam
• -- Cross country
Postoji i određen broj biciklističkih disciplina koje nisu u olimpijskom programu:
• Cestovni biciklizam
• -- Ekipni kronometar
• -- Kriterij
• -- Etapna utrka
• Pistovni biciklizam
• -- Scratch
• -- Tandem
• -- Utrka s motornim vodstvom
• -- Utrka na ispadanje
• -- Šestodnevna utrka
• Brdski biciklizam
• -- Cross country kriterij XCC
• -- Cross country maraton XCM
• -- Cross country od točke do točke XCP
• -- Cross country kronometar XCT
• -- Cross country štafeta XCR
• -- Cross country etapna utrka XCS
• -- Spust - pojedinačni start DHI
• -- Spust - grupni start DHM
• -- 4X
• Ciklokros
Najpoznatija natjecanja u biciklizmu

Svaka biciklistička disciplina ima natjecanja različitih nivoa, od profesionalaca do početnika, u svim dobnim kategorijama.
• Biciklizam na Olimpijskim igrama: discipline cestovni biciklizam, biciklizam na pisti, brdski biciklizam.
• Cestovni biciklizam: etapne utrke (Tour de France, Giro d'Italia), jednodnevne utrke (Paris - Roubaix, Ronde van der Vlaandren, Liege - Bastogne - Liege, Amstel Gold Race, Paris - Tours, Giro di Lombardia, Milano - San Remo, Classica San Sebastian - ove jednodnevne utrke su do 2005. činile veliki dio Svjetskog Kupa, natjecanja u kojem su se dobivali bodovi za plasman na najvećim jednodnevnim utrkama. 2005 uvođenjem Pro Tour-a prestalo je bodovanje za Svjetski Kup), Svjetska i kontinentalna prvenstva.

Turistička jedrilica pod punim jedrima
Jedrenje je umijeće upravljanja jedrilicom, tj. plovilom na vodi pokretanog isključivo snagom vjetra. U početku korišteno kao osnovna vještina potrebna za upravljanje ratnim, trgovačkim i turističkim brodovima s pojavom parnog stroja te kasnije drugih vrsta motora gubi gospodarsku važnost. Danas je jedrenje za većinu ljudi rekreacija i zabava, te vrlo popularan i raširen sport.
Krovna organizacija za jedrenje u Hrvatskoj je Hrvatski jedriličarski savez.
Uvod
Jedrilica ili drugo plovilo na jedra se kreće po vodi pokretana snagom vjetra. Još od rane poznate povijesti ovaj je način transporta na vodi bio vrlo važan u ribarstvu, trgovini i ratovanju. Od transporta kamena za potrebe gradnje egipatskih piramida u staro doba pa do čuvenih pomorskih bitaka kao što je bitka kod Trafalgara jedrenje je bila važna ili čak presudna vještina.
Kasnije kroz povijest je jedrenje gubilo gospodarsku važnost, ali je i dalje ostao vrlo raširen način kretanja po vodi. Iako u osnovi vrlo jednostavnih principa, jedrenje nije niti izbliza jednostavno kakvim se čini. Umjeće upravljanja jedrilice u svim smjerovima bez obzira na smjer vjetra, savladavajući pri tome često vrlo nemirne uvjete na vodi, jak vjetar ili druge nepogode, sve je samo ne jednostavno.
Povijest sportskog jedrenja
Najstarije društvo sportskog jedrenja je Water Club of Cork koje se nalazilo u gradu Corku na jugoistoku Irske. Klub je osnovan 1720. godine te djeluje i danas. Najstariji zapis o regati potječe iz godine 1749. kada je održana regata između Greenwicha i Norena na rijeci Temzi. Kao početak organiziranih jedriličarskih regata uzima se godine 1775. kad je osnovan Thames Club Cumberlan Fleet.
Povijesni dan za svijetsko jedriličarstvo je 1.lipanj 1815. godine kad se grupa engleske gospode našla u Thatched House Taveru u St. James˙s Street u Londonu s ciljem okupljanja ljubitelja jedrenja. Pod predsjedanjem lorda Granthama, 42 jedriličara su osnovali Yacht Club (što je prvi put da su te dvije riječi spojene zajedno). Iako je osnovan u Londonu, klub je premješten u luku grada Cowesa na otoku Wight. 1817. godine engleski princ ih je počastio svojim članstvom, a 1820. godine kad je postao kralj George IV., klub je preimenovan u Royal Yacht Club s pravom vijanja ratne zastave. Tako je Engleska preuzela primat u jedriličarstvu u Europi od Nizozemske gdje su nastale prve jedrilice za šport i razonodu.
U SAD je službeni početak rada jedriličarskih klubova bio 30. srpnja 1844. godine kada je 9 jedriličara na čelu s John Cox Stevensom osnovalo New York Yacht Club (NYYC). Prvu službenu regatu u Americi NYYC je organizirao u srpnju 1845. godine na ruti kroz New York. Za ovu regatu NYYC je odredio pravila hendikepa.
Širi popis najstarijih jedriličarskih klubova pogledajte u članku Najstariji jedriličarski klubovi.
Sportsko jedrenje u Hrvatskoj
Prvi jedriličarski klub je osnovan 1876 na otoku krku. Jedriličarski klub "Plav" djeluje i danas. 1890. godina je bila vrlo značajna za jedriličarski sport u Hrvatskoj i Dalmaciji. te je godine osnovan prvi veslački i jedriličarski klub "Adria" u Splitu. Klub je djelovao do 1928. godine. Datum osnivanja kluba je bio 20. srpnja 1890. godine . Klub je osnovao dr. Petar Kamber koji je bio javni bilježnik u Splitu. Putem tiska građani Splita su obaviješteni o radu kluba i na pozivu za učlanjenje u klub od 11. kolovoza 1890. klub se naziva "Rowing & Yachting Club Adria". Poslovni jezik kluba je bio engleski - pour egalite - zbog jednakosti jer su članovi bili većinom iz imućnih talijanskih i hrvatskih obitelji, te su se primali članovi samo iz određenih društvenih krugova! To je i dovelo do športskog neuspjeha i raspada kluba.
Popis klubova u Hrvatskoj pogledajte u članku Hrvatski jedriličarski klubovi.
Jedriličarska natjecanja
Jedriličarska natjecanja se nazivaju regate. Cilj natjecanja je proći zadanu stazu u što kraćem vremenu. Svaka regata se dogovara na određenom regatnom polju, za propisanu klasu jedrilice dozvoljene za to natjecanje. Na nekim ragatama istovremeno se natječu jedrilice različitih klasa, ali se njihov nastup boduje odvojeno.
Jedriličarska natjecanja se održavaju u svim klasama, u rasponu od malih jedrilica za jednu osobu pa do velikih jedrilica s posadama od 10-20 članova. Za sudjelovanje na nekim regatama, kao što je "America's Cup" ili regata "Sydney-Hobart" potrebno je osigurati znatna financijska sredstva za izgradnju broda, dok s druge strane postoje natjecanja standardiziranih jeftinih i jednostavnih malih jedrilica koje si gotovo svaki jedriličarski klub može priuštiti. Što se tiče regatnog polja, većina regata se održava na blizu obale na polju označenom bovama, ali ima i regata izdržljivosti kada natjecateji moraju proći cijele oceane ili čak oploviti svijet.
Sportskim jedrenjem upravlja Međunarodna jedriličarska federacija (ISAF, što je kratica od engleskog naziva International Sailing Federation). ISAF objavljuje i propisuje pravila natjecanja, zadane tehničke parametre jedrilica za pojedine klase, itd.
Jedriličarske klase se određuju po: duljini plovila, kvadraturi, broju i obliku jedara, broju i duljini jarbola, broju trupova plovila (osim standardnih plovila s jednim trupom postoje i plovila s dva trupa ili katamarani, te plovila s tri trupa ili trimarani), broju posade, itd.
Olimpijske klase


Klasa Yngling
Jedrenje je olimpijski sport još od početka modernog olimpizma. Kroz povijest su se pravila i klase na Igrama mijenjale. Na Igrama u Ateni 2004. godine su bile održane regate u slijedećim kategorijama:
• Muškarci: jedrenje na dasci, Finn, 470, Zvijezda
• Žene: jedrenje na dasci, 470, Europa, Yngling
• Mješovita kategorija (otvorena za muškarce i žene): Laser, 49er, Tornado


Kvaliteta jedrenja u olimpijskim klasama je puno veća od ostalih klasa.
Postoje još mnoge klase od kojih u Hrvatskoj možemo na natjecanjima često vidit: optimist, RU jedrilice, krstaši, 420, J/24 i klasa NP RS:X.
America's Cup
Amarica's Cup je jedna od najpoznatijijih i najcjenjenijih jedriličarskih regata. Povijesna godina je 1851. kada je 170-tonski škuner "America", član New York Yacht Club-a, bio pozvan na sudjelovanje u Nacional Cupu kojeg je dodjeljivala engleska kraljica. Iako je prejedrila Atlantik "Americi" nije dozvoljeno da sudjeluje na "Nacional Cupu" jer je on bio predviđen samo za nacionalne jedrilice. Engleski domaćin je zbog toga organizirao posebnu regatu oko otoka Wight u kojoj je "America" pobjedila 17 engleskih jedrilica, te tako daje ime najstarijem međunarodnom športskom trofeju America`s Cup.
Ova je regata danas mjerilo največih sportskih dostignuća u jedrenju. Za pobjedu na toj regati potrebno je okupiti vrhunski jedriličarski tim ali i pozamašna financijska sredstva potrebna za izgradnju skupih i tehnički najmodernijih jedrilica za natjecanje.

Hrvanje
Hrvanje je borilačka vještina, ali i standardni olimpijski sport. Riječ je o borbi dva protivnika čiji je cilj protivnika savladati koristeći različite zahvate, ali su pri tome zabranjeni udarci bilo koje vrste. Hrvanje je jedan od najstarijih sportova uopće, prakticiran jos u doba stare Grčke, a u programu je modernih Olimpijskih igara od prvih dana do danas.
Stilovi i varijante hrvačkog sporta [uredi]

Kao tradicionalni sport hrvanje se razvilo u velikom broju stilova i pravila, od sumo hrvanja, juda do različitih varijanti slobodnih stilova. Često se koristi u vojničkom treningu tzv. borbe prsa u prsa. Svim tim stilovima zajedničko je da je zabranjeno udaranje protivnika rukama, nogama, laktovima ili glavom, kao i nesportski potezi kao što su grebanje, ugrizi, zahvati prema genitalijama i sl. Razlika između pojedinih stilova je u načinu trajanja borbe (broj i trajanje perioda), bodovanju pojedinih zahvata, popisu dozvoljenih zahvata i sl.
Cilj hrvačke borbe , ovisno o stilu, može biti:
• napraviti takav zahvat kojim se protivnika sruši na pod i dovede u potčinjen položaj. Najčešće je poznat zahvat tuš, koji opisuje situaciju u kojoj je jedan hrvač protivnika uspio položiti na leđa na način da su protivniku obje lopatice čvrsto pritisnute na podlogu.
• oboriti protivnika na pod
• postići da protivnik dodirne pod bilo kojim drugim dijelim tijela osim stopalima ili ga izgurati iz prostora predviđenog za borbu (te je npr. pravilo u sumo hrvanju)
• podići protivnika iznad visine glave
• dovesti tijelo protivnika u potčinjen položaj na neki drugi propisani način
Discipline hrvanja u olimpijskom programu
Danas su poznata dva prihvaćena stila borbe u hrvanju: slobodni stil te grčko-rimski stil. Osnovna razlika između ta dva stila je da je u grčko-rimskom stilu dozvoljeno hvatanje protivnika isključivo iznad pojasa, dok je u slobodnom stilu dozvoljeno vršiti zahvate na cijelo tijelo.
Natjecatelji su u hrvanju podijeljeni po težinskim kategorijama, kako slijedi:
• muškarci: 50-55 kg, 60 kg, 66 kg, 74 kg, 84, 96 i 96-120 kg
• žene: do 48 kg, 51 kg, 55 kg, 59 kg, 63 kg, 67 kg, preko 67-72 kg
Periodi borbe traju 3 minute, i najčešće se borba odvija u tri perioda, pri čemu pobjeđuje onaj hrvač koji je ostvario prednost u barem dva perioda. To u praksi znači ukoliko jedan hrvač pobijedi u prva dva perioda automatski se proglašava pobjednikom, i borba završava. Ukupan broj osvojenih bodova također nije presudan, tako da primjerica ako je u nekoj borbi rezultat po periodima bio 2:1, 0:4 i 1:0 ukupni je skor 3:5, ali pobjeđuje hrvač koji je pobijedio u dva perioda, a to je u ovom slučaju onaj koji je osvojio tri boda.
Borba se odvija na hrvačkim strunjačama propisanih dimenzija uz prisustvo sudaca. Od opreme hrvači koriste trikoe i odgovarajuću laganu obuću, a ponekad se koriste i posebni štitnici za uši radi sprječavanja ozljeda ušiju prilikom čvršćih zahvata.

Ragbi (izvorno rugby) podrazumijeva sve sportove koji su oblik nogometa, a razvili su se u školi Rugby u Engleskoj. Rugby union, rugby league i manje srodni američki, kanadski te australski nogomet, razvili su se iz rugbyja. Pod pojmom rugby danas se podrazumijevaju samo rugby union i rugby league.
Pravila
U obje vrste rugbyja (union i league) igra se ovalnom loptom koju je zabranjeno rukama dodavati prema naprijed, dok je napucavanje lopte nogom dozvoljeno u smjeru protivničkih vratiju. Također, bodovi se u oba sporta osvajaju polaganjem u prostor iza protivničkih vrata predviđen za to ili postizanjem zgoditka na način da lopta napucana nogom prođe između obje stative i iznad grede. Zgoditci se mogu postići na tri načina: pretvaranjem, drop kickom ili iz kaznenoga udarca.
Najveća razlika, osim u broju igrača na terenu koji je u unionu petnaest, a leagueu trinaest, uključuje igru poslije obaranja nad protivničkim igračem:
• Igrači uniona natječu se za posjed lopte nakon obaranja: ovisno o situaciji, igrači se mogu boriti dok je lopta na podu ispuštena od strane srušenoga igrača, što prema pravilima on mora napraviti (ruck), ili mogu formirati skup uokolo igrača u posjedu lopte (maul). Za razliku od uniona, league ne dopušta nastavak igre nakon obaranja; igra se nastavlja tako da igrač na kojemu je obaranje napravljeno preda loptu prema natrag korištenjem svoje kopačke (play-the-ball pravilo).
• Osim toga, ako se u leagueu zgoditak ili polaganje ne ostvari unutar šest obaranja koje su napravili protivnici, momčad koja je pretrpjela obaranja gubi posjed lopte. Union nema takvo pravilo; momčad može stalno držati loptu u posjedu bez obzira na broj pretrpljenih obaranja, sve dok ne napravi prekršaj.
Prekidi u oba sporta uključuju skup, kada se igrači dvaju suprotstavljenih momčadi međusobno guraju nastojeći pritom izgurati protivnike što dalje i tako otvoriti put svojim brzim igračima na putu za polaganje, te lineout, vraćanje lopte u igru na način da se igrači dvaju momčadi rasporede usporedno okrenuti jedni drugima nastojeći uhvatiti loptu koju baca igrač sa strane. U leagueu, skup i dalje postoji, no od vrlo malene je važnosti zbog već opisanoga načina vraćanja lopte u igru (play-the-ball pravilo). Zbog toga pravila, kao i većega naglaska na napad i dodavanja, league se razvio u dinamičniju igru od uniona, koji se smatra tradicionalnijom igrom.
Status rugbyja diljem svijeta
Rugby union, do 1995. godine isključivo amaterski sport, danas se profesionalno igra diljem svijeta, a njime dominira deset reprezentacija (poredane abecednim redom): Argentina, Australija, Engleska, Francuska, Irska, Italija, Južnoafrička Republika, Novi Zeland, Škotska i Wales. Union se igra na profesionalnoj razini u svakoj od ovih država, a status nacionalnoga sporta ima na Novom Zelandu i Fijiju. U brojnim državama igra se na nižoj i slabijoj razini od već navedenih država. To su (abecednim redom): Čile, Gruzija, Japan, Kanada, Namibija, Portugal, Rumunjska, Samoa, Španjolska, Tonga i Urugvaj. Osim u Fijiju i Novom Zelandu, union je nacionalni sport i u većini tihooceanskih otočnih državica, među kojima su zapaženije rezultate ostvarili Tonga i Samoa. Fiji i Samoa natječu se i u rugby sevensu, inačici rugbyja u kojoj se momčadi natječu sa samo sedam igrača na terenu, tradicionalno s velikim uspjehom.
Rugby league igra se već odavno na profesionalnoj razini u Australiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji i na Novom Zelandu. Smatra se nacionalnim sportom u Papui Novoj Gvineji. Postoje i poluprofesionalna te amaterska natjecanja diljem svijeta, među kojima se ističu ona u Rusiji, Walesu, Škotskoj, Srbiji, Libanonu, Južnoafričkoj Republici, Japanu, Kanadi, SAD-u, Fijiju, Cookovom otočju i Tongi.
Kulturni utjecaj
U Ujedinjenom Kraljevstvu postoji izreka da "nogomet igra gospoda, a gledaju huligani, dok rugby (union) igraju huligani, a gleda gospoda." U većini država u kojoj se tradicionalno igra neki od oblika rugbyja, na union se gleda kao na amaterski sport kojega igraju pripadnici srednjega i višega sloja društva, što je uočljivo zbog velikoga broja mladih igrača koji dolaze iz privatnih škola, za razliku od leaguea, kojega igra većinom radnička klasa i pritom bivaju plaćeni, dakle, profesionalci su. Za razliku od situacije u Engleskoj, union ima više poklonika među srednjom klasom u Walesu, Cornwallu, Škotskoj, južnoj Francuskoj i otočnim državicama u Tihom oceanu. Ista je situacija i u Hrvatskoj.
Zbog prirode same igre koja omogućava gotovo neograničeni tjelesni kontakt između igrača bez ili s vrlo malo zaštite, najstrože se kažnjava nesportsko ponašanje, što je logično pošto i najmanje nepoštivanje pravila može uzrokovati ozbiljne ozljede ili čak smrt. Iz toga razloga, suci se strogo drže svih pravila.
Navijači i ljudi vezani za rugby nazivaju se ponekad treizistes stvorivši tako izvedenicu iz francuskoga jezika koja označava sam naziv sporta (jeu a treize). Osim u samoj Francuskoj i državama gdje je francuski službeni jezik, taj naziv se udomaćio i u državama gdje se koristi i engleski kao službeni jezik.
Na Novom Zelandu, igranje bilo koje vrste rugbyja (najčešće je to union), znači potvrđivanje muškosti i hrabrosti, ne samo za starosjedilački narod Maora, već i za bijele doseljenike, što se najbolje očituje u haki, ratnom plesu kojega All Blacks plešu prije početka svake imalo važnije utakmice.
Kada se u Hrvatskoj spomene rugby, gotovo uvijek se odnosi na union, jer to je oblik rugbyja u kojemu su hrvatski klubovi postigli najbolje rezultate, pogotovo splitska Nada uključujući, uz brojne domaće titule, i nekoliko europskih naslova. Usprkos tomu, hrvatski rugby tek polagano izlazi iz amaterizma.

Šah


Popularna "Staunton" šahovska ploča, koju je kreirao Nathaniel Cook 1849. i koju je koristio vodeći igrač toga vremena Howard Staunton. Fédération Internationale des Échecs (FIDE) je prihvatila ovu ploču kao standard 1924.



Šah je igra na ploči za dva igrača. Ploča je kvadratnog oblika, podijeljena u 64 (8×8) polja, obojanih naizmjenično svjetlom i tamnom bojom (redovno se govori "bijeli" i "crni"). Svaki igrač ima po 16 figura, od toga osam pješaka. Jedan vodi bijele, a drugi crne figure.
Igra s ovakvom pločom i figurama postoji barem od 6. st., ali pravila o kretanju figura mijenjala su se. Bitna promjena, koja čini moderni šah posve drugačijom igrom od arapskog šatrandža, uvedena je oko 1470. g. u Italiji. Kasnije je bilo još modifikacija pravila (rokada, uzimanje "an pasant", promocija pješaka), pa su pravila konačno fiksirana tek u 19. st.
Pravila igre
Rezultat šahovske igre ovisi isključivo o vještini igrača, a nimalo o sreći. Igrači vuku naizmjenično po jedan potez. Cilj igre je matirati kralja. Pravila suvremenog šaha bitno se razlikuju od pravila arapskog šatrandža. Ploča i figure su jednaki, ali pravila o kretanju figura su drugačija.
Šahovska notacija
U općoj uporabi za bilježene šahovskih partija i pozicija je danas takozvana algebarska notacija. Ona se prvi put pojavljuje još u jednom francuskom rukopisu iz 1173. godine, ali u široku upotrebu ušla je tek u XIX. st. Godine 1981. FIDE ju je usvojila kao standard. U zemljama engleskog govorog područja još se ponekad koristi tzv. opisna notacija.
Nastanak i razvoj
Podrijetlo
Podrijetlo šaha nije dovoljno poznato. Prvo spominjanje šaha datira s kraja 6. stoljeća naše ere, ali općenito se smatra, da je nastala znatno ranije, vjerojatno oko početka naše ere. Zaključuje se tako iz činjenice da je izumitelj igre među figure uvrstio i onu koja simbolizira bojna kola, oružje koje je u 6. st. bilo već odavno zastarjelo.
Šah je vjerojatno nastao u Indiji. Na sanskrtu igra nosi naziv "čaturanga" ("čatarunga"), što znači "četverodjelna"; to je također pjesnički izraz za vojsku, koja je imala četiri roda: pješadiju, konjicu, slonove i bojna kola. Ime su preuzeli Perzijanci (Iranci) kao "čatrang", a od njih Arapi kao "šatrandž". Neki ipak smatraju, da je igra nastala u Kini ili Središnjoj Aziji.
Legenda, izmišljena tek u novom vjeku, pripisuje izum šahovske igre grčkom junaku Palamedu:izmislio ju je za vrijeme opsade Troje, da bi razbio dosadu tijekom deset godina opsade. Sigurno je, da Grci i Rimljani nisu poznavali šah. Poznato je da su Rimljani, a prije njih već i Egipćani, poznavali neke igre na ploči, ali one su sličile našoj igri "mlin".
Varijacije šahovske igre
Osim modernog, "europskog" šaha, koji se danas igra u cijelom svijetu, postoje deseci drugih varijacija, vjerojatno nastale iz iste osnove, indijske "čatarunge". Neke se igraju na tabli s manjim ili većim brojem polja, s dodatnim figurama, drugačijm pravilima o kretanju figura itd. Igre tipa šaha razlikuju se od drugih igara na ploči posebnom ulogom pješaka (koji se ne mogu kretati unatrag) i kralja (čije je matiranje u većini varijacija cilj igre). Od tih varijacija najpoznatija je japanska igra shogi[1], koja se igra na ploči 9×9 polja.
Ratnička simbolika figura
Šahovske figure, osim kralja i ferza (naša kraljica), simboliziraju četiri roda vojske: pješake, konjicu, slonove i borna kola. (U Indiji se također spominje veza s podjelom na četiri kaste odnosno varje.) Ta se simbolika u prevodima na razne jezike djelomično izgubila.
Pješak (pijun) je u njemačkom jeziku "der Bauer" (seljak), u engleskom "pawn", riječ koja potiče, preko anglo-normanskog i francuskog, od latinskog "pedon", što označava vojnika-pješaka.
Figura "konjanik" (ili vitez) još se tako zove recimo u engleskom. U ruskom je "konj", u hrvatskom se gotovo isključivo koristi riječ "skakač" iako se i tu susreće naziv konj.
Indijska figura, koja simbolizira slona i danas se naziva "slon" u ruskom. U njemačkom je "der Läufer", što znači "trkač". U hrvatskom je postala "lovac", a u engleskom, neočekivano, "bishop" (biskup), možda zato jer oblikom podsjeća na biskupsku kapu.
Zanimljive su promjene imena figure "borna kola" u Hrvatskoj, koje simboliziraju promjene u tehnici ratovanja. Stariji naziv bio je "toranj" ili "kula", što se odnosi na drveni toranj, koji se koristio u opsadi. Danas je nazivamo "top".Prijetnja toj figuri naziva se "šuh".
Kralj, perzijski "šah", dao je ime igri ("šahmati" u ruskom, "das Schach" u njemačkom). Uz njega stoji figura, koja se na parzijskom naziva "ferz", što označava kancelara (vezira). Ime "ferz" koristi se i u ruskom. U Europi, ferz je promijenio spol i postao kraljica ili dama.Prijetnja kraljici nazica se "šeh".
Šahovnica: magijski kvadrati
Kako je došlo do konstrukcije tako složene igre? Šahovska ploča je svakako starija od figura: magijski kvadrati s raznim brojem polja nađeni su u starim egipatskim, kineskim i indijskim hramovima. Tabla sa 8¤8 polja široko je korištena u Indiji. Na sanskrtu se naziva "aštapada", od "aštau": osam i pâdam: noga, stopa, polje; to je i jedno od iemna za prebivalište boga Višnu. Aštapada je bila površina na kojoj se gatalo i pororicalo, a poslije su na nju bacane i kocke za igru. U doba Veda obredi su vršeni u prirodi pa je i kvadrat aštapade urezivan na zemlji. Kvadrat je vjerojatno imao veličinu 8×8 stopa, pa odatle potječe naziv. Početkom naše ere aštapada se počela izrađivati kao tabla od drva, srebra i zlata i sl.
Na tabli za šatrandž, polja nisu bila obojena raznim bojama. Uzorak svjetle i tamne boje, kakav danas općenito zovemo "šahovnica", pojavljuje se prvi put krajem 11. st.
Metafizička simbolika
Kao što se aštapada koristila za proricanje, figurice raznih oblika koristile su se u raznim obredima. Vjerojatno su ta dva elementa spojena i postepeno se razvijala fiksirana pravila o tome kako se pojedine figure kreću preko polja, sve do konstrukcije kompleksne igre.
Vjeruje se da su Indijci iz kaste brahmana, koji su vršili obrede i proricanja, na umu imali religijsko-filozofijsku, a ne ratničku simboliku aštapade i figura. Figure simboliziraju pet elemenata od kojih je građen materijalni svijet: Zemlju, Vodu, Zrak, Vatru i "peti element", eter, koji ih objedinjuje. (Tu su teoriju o građi materije od Perzijanaca su usvojili i Grci; "peti element" kod Grka uvodi Anaksimandar, nazivajući ga apeiron, ono što je bez granica). Kretanje figura simbolizira međuodnose tih elemenata, a vezano je uz brojčane odnose kojima brahmani pridaju mistična svojstva.
Zrna žita na šahovskoj ploči
Jedna legenda povezuje šahovnicu (aštapadu) s tzv. geometrijskom redom, čija svojstva zaprepaščuju čovjeka neukog u matematici.
"Bio jednom davno velik car Šeram, koji je htio nagraditi 'skromnog' matematičara Sesu za njegovo otkriće šahovske ploče, i rekao mu je neka traži što hoće. Sesa je rekao: Želim da mi date za prvo polje na ploči jedno zrno pšenice, za drugo polje dva zrna, za treće četiri, za četvrto osam, i tako za svako slijedeće dva puta više zrna nego za prethodno polje. Car se iznenadio, rekao: Zar samo to? Nema problema, dobit ćeš svoju vreću pšenice poslije ručka. No, carevi matematičari su računali dva dana, da bi dobili koliko zrna treba predati Sesi, i izračunali su da taj broj iznosi: 18 446 744 073 709 551 615. Car se zamislio, jer matematičari su mu rekli, da njegove robne zalihe nisu dostatne, pa da ih ima i sto puta više ne bi bile dostatne. I napokon je smislio, pozvao je Sesu i rekao mu: Dragi čovječe, ja te ne želim prevariti niti za jedno zrno, pa ćeš ti svoju nagradu brojati zajedno s mojim slugama. Čuvši to, Sesi je postalo neugodno, i počeo se ispričavati, da ima hitnoga posla, jer mu je sestra na drugom kraju zemlje pred porodom, a muž joj je umro, našto se car nasmijao i dao mu bogatu poputbinu, da širi glas svijetom o milostivosti cara Šerama."
Napomena: legenda je ispričana prema sjećanju, pa može odstupati od neke pisane verzije.
Ova pouka o svojstvima geometrijskog reda i danas je aktualna, s obzirom na ekološku krizu.
Šah u Indiji, Perziji i islamskom svijetu
Prva spominjanja šaha u literaturi potiču iz Indije i Irana. Krajem VI. st, šah (čatarunga) se spominje u indijskoj poemi "Vasavadatta", pisanoj na sanskrtu, te u isto vrijeme (čatrang) u iranskoj poemi "Karnamuk". Godine 620. zabilježeno je igranje šaha u Egiptu.
U arapskoj literaturi, šah je prvi put spomenut u jednoj romantičnoj poemi 720. godine. Nakon toga, šah u arapskom svijetu postiže veliku popularnost. Godine 786. zabilježeno je, da je kalif Harun al-Rašid vrlo rado igrao šah, te organizirao mečeve najboljih igrača i pobjednike darivao golemim nagradama (imanja sa seljacima), kakvima se do danas nijedan profesionalni šahist nije približio. Ljubitelji i mecene bili su i kasniji kalifi i drugi vladari u Aziji. Najstariju zabilježenu partiju odigrali su u IX st. kalif Al-Nuktadi i znameniti igrač al-Suli. Kasniji su glasoviti majstori npr. Abulafath, po narodnosti Tadžik (XI. -XII. st.) i Ali Šatrandži (XV st.), koji je boravio i igrao na dvoru Timur-Lenka u Samarkandu.
U arapskom svijetu postalo je izuzetno popularno sastavljanje i rješavanje šahovskih problema (mansuba). Prvi sastavljeni šahovski problem pripisuje se bagdadskom kalifu Bilahu, 840. godine.
Prva knjiga koja sadrži analize pojenih šahovskih otvaranja pojavila se 910. godine. Autor je al-Lajlaj.
Šah u Europi



Konj-figura u šahu



Šah (šatrandž) se širi u Europu preko Arapa i Bizanta. Tako je već 735. godine zabilježeno, da je na dvoru franačkog kralja Karla Martela (utemenitelja dinastije karolinga odigrana šahovska partija živim figurama. Na području današnje Rusije šah se prvi put spominje 820. godine; donesen je izravno iz Perzije, pa je do danas zadržan iranski naziv "ferz".
Popularnost šaha u Europi raste u doba križarskih ratova. Europljani uvode i prve preinake pravila o kretanju figura, koja dinamiziraju igru, što dovodi do velike revolucije oko 1470., kada se šatrandž transformira u moderni šah.
Crkva je u to vrijeme često prijekim okom gledala na šahovsku igru, svrstavajući je u isti tip poroka kao kockanje. Svećenicima i redovnicima često se zabranjivalo, da igraju šah. Prva takva zabrana zabilježena je 1061. godine u Italiji, a zabilježena je i u Hrvatskoj još u XVI. st. (vidi Šah u Hrvatskoj).
Godine 1119. odigrana je prva dopisna partija. Protivnici su bili engleski kralj Henrik I. i francuski kralj Luj VI.
Veliko djelo o šatrandžu napisao je godine 1283. kralj Alfons X. Mudri.
Već 1472. u Augsburgu je tiskana prva šahovska knjiga (o šatrandžu).
Šah u keltskoj mitologiji
Šah je postao vrlo popularan u Britaniji i Irskoj, o čemu svjedoči njegovo često spominjanje u mitologiji britanskih i irskih Kelta. Bog Lugh, koji će postati kralj Tuatha Dé Danana (analogni su grčkim olimpijskim bogovima), prikazujući svoje mnogobrojne vještine, između ostaloga pobijedio je najboljeg šahistu, uvodeći nov potez nazvan "Lughovo ograđivanje". (Squire, ?/2005:81) Kada je Becuma, boginja koja je bila supruga irskog kralja Conna, zahtijevala da njezin posinak Art bude protjeran, partija šaha odlučivala je tko će morati otići. (Squire, ?/2005:190) Finn mac Coul je igrao šah sa svojim sinom Ossianom, a progonjeni Diarmait, sakriven u krošnji stabla iznad njih, triput zaredom u kritičnoj situaciji baci bobicu, kojom pogodi figuru kojom treba povući pobjedonosni potez. (Squire, ?/2005:206) Kod Britanaca, također, šahovska garnitura je jedno od "trinaest blaga Britanije". (Squire, ?/2005:310)
Povijest modernog šaha (od 1470 g.)
Oko 1470. godine, nepoznati španjolski genij uveo je dramatičnu promjenu u igru, koja je time znatno dinamizirana. Nova igra, nazvana "De la dama" (jer je dama postala najjača figura) vrlo brzo je postala popularna. Iz Španjolske se reforma brzo proširila na Italiju. Do tada se lovac kretao maksimalno za dva polja po dijagonali u potezu, a sada je dobio neograničeno kretanje. Dok je dama koja se kretala za dva polja po linijama i dijagonali dobila danasnje mogućnosti kretanja i tako postupno od najslabije postala najjačom figurom na ploči. Naime prije u šatrandžu se dama zvala ferz i u samim pocecima se kretala tek za jedno polje po dijagonali i bila najslabija figura. Ta reforma je ubrzala igru i proširila mogućnosti, što je sasvim odgovarala duhu renesansnog čovjeka tog vremena.
Prvu knjigu posvećenu modernom šahu objavio je godine 1497. Španjolac Lucena u Salamanki. U njoj se bavi šahovskim otvaranjima. Godine 1512. u Italiji je tiskana knjiga čiji je autor Damiano.
U XVI st. najjači igrači šaha su Španjolci i Talijani. Španjolac Ruy López je 1560. godine u Rimu pobijedio najjače talijanske igrače. Prvi šahovski turnir, igran kao niz mečeva, održan je 1575. na dvoru španjolskog kralja Filipa II. u Madridu. Tada su Španjolsku posjetili trojica ponajboljih talijanskih šahista. Talijan Giovanni Leonardo di Bona pobijedio je Lópeza.
Šah se u XVII. st. i dalje ponajviše igra na dvorovima kraljeva i velikaša. Veliku slavu postigao je Talijan (iz Kalabrije) El Greco (1600.-1634). On je putovao Europom, igrao za novac i svuda pobjeđivao. Svoja uputstva za igru nije tiskao kao knjigu, nego ih pripremao samo kao rukopise, koje je skupo prodavao bogatim ljubiteljima. Karakteristika šahovske igre u to vrijeme je tendencija za brzim razvojem figura s ciljem napada na najslabije protivnikove točke u osnovnoj postavi. Zbog zanemarivanja defenzivne igre i nepoznavanja šahovske taktike i strategije te partije traju uglavnom vrlo kratko s bezbrojnim previdima čak i mata u jednom potezu.
Uz El Greca se veže jedna zanimljiva životna priča. Rođen je u Kalabriji oko 1600. godine u siromašnoj obitelji. U to vrijeme u šahu je prednjačila Italija, a najači igrači su bili Salvio, Danuzio i Carerra. Mladi siromašni Greco je počeo prepisivati za plemiće različita šahovska djela, od Lucene pa do talijanskih modernih autora. S vremenom je i sam počeo izvoditi kombinacije u otvaranju te unapređivati izvode svojih prethodnika. Iako, je Grecov genije bio poznat cijeloj Italiji nikad nije dobio pravu priliku, da potuče sve oponente za najboljeg šahista Italije. Zato je otišao u svijet, da tamo potraži mjesto pod suncem ,gdje ga neće toliko sputavati njegovo porijetlo. Odlazi u Francusku i tamo na dvoru Henrika II. igra protiv najboljih francuskih šahista. Sve ih pobjeđuje vrlo lako više puta i za nagradu dobiva od kralja 5000 kruna. Neki su pokušali to uspoređivati s kasnijim zaradama i zaključili, da je to najveća vrijednost neke šahovske nagrade ikad. No, to mu nije bila jedina zarada, jer je cijelo vrijeme još i prodavo plemićima na dvoru svoje rukopise. Tako su neki engleski plemići, koji su se zatekli u Parizu pozvali El Greca u Englesku. On željan dodatne zarade i prihvaća poziv te odlazi preko Le Manchea. No, na putu za London Greco biva opljačkan i jedva izvlači živu glavu. U Londonu jednako lako pobjeđuje sve protivnike, ali izostaje nagrada engleskog kralja. Tako kao jedina zarada Grecu u Londonu ostaje prodaja rukopisa plemićima. Zato se on vraća u Francusku, gdje opet pobjeđuje sve protivnike te opet dobiva, doduše manju, nagradu od francuskog kralja. Opet prodaje svoje rukopise plemićima. U tim rukopisima Greco izvodi nove varijante, ali nikad te varijante s današnjeg stajališta nisu korektne. Nakon maestralne igre uvijek dolazi do kritičnog trenutka, gdje vuče neočekivano slab potez. To je razumljivo, jer mu je šah jedina zarada te u svakoj varijanti želi sačuvati nešto za sebe, kako bi nastavio sloviti kao najjači šahist. U njegovim partijama je vidljiva težnje nekoj vrsti protopozicione igre, ali nema potrebe dublje ulaziti u takve pozicije. Greco na vrhuncu šahovske moći, odlučiop je otići u Španjolsku pa odatle u Ameriku. U Španjolskoj pobjeđuje sve protivnike te dobiva nagradu od španjolskog kralja, te ponovno prodaje rukopise. S velikim bogatstvom odlazi u Ameriku, gdje kupuje velike posjede s mnogim prirodnim bogatstvima. Odlučio je izaći iz šahovskog svijeta i posvetiti se gospodarstvu, ali u tome ga je spriječila jedna od zaraznih bolesti, koje su se širile u Novoj zemlji. Umire mlad u naponu snage oko 1634. godine.
Od početka XVIII. st., primat u šahu preuzimaju Francuska i Engleska. Središte šahovskog života postaju kavane, u kojima se okupljaju pripadnici nove građanske klase u usponu. Najpoznatije su Café de la Regence u Parizu i Old Slaughter u Londonu.
Drugu polovicu XVIII st. obilježio je Francuz François André Danican, poznatiji pod imenom Philidor (1726.-1795.). Također je bio slavni operni skladatelj. Tijekom nekoliko desetljeća daleko je nadmašivao sve svoje protivnike.
Prva novinska šahovska rubrika pjavila se 8. srpnja 1813. g. u Liverpool Mercury.
Prvi šahovski časopis počeo je izlaziti 1836. g. u Parizu pod imenom La Palamada, urednik je bio Labourdonais.
Prvi međunarodni šahovski turnir odigran je 1851. godine u Londonu. Šesnaest sudionika igralo je mečeve po kup-sustavu. Pobjedio je Adolf Andersen.
Svjetsko prvenstvo (od 1886.)

Sadašnji najbolji igrači
Najbolji šahisti
Najboljih 10 igrača prema rating listi FIDE, (siječanj 2007.) su:
1. Veselin Topalov
2783 Bugarska

2. Viswanathan Anand
2779 Indija

3. Vladimir Kramnik
2766 Rusija

4. Shakhriyar Mamedyarov
2754 Azerbejdžan

5. Vassily Ivanchuk
2750 Ukrajina

6. Peter Leko
2749 Mađarska

7. Levon Aronian
2744 Armenija

8. Alexander Morozevich
2741 Rusija

9. Michael Adams
2735 Engleska

10. Boris Gelfand
2733 Izrael

• N.B. Gari Kasparov se povukao iz profesionalnog šaha, stoga više nije na rejting listi.
Najbolje države
Najbolje države u šahu su:
1. Rusija (Kramnik, Morozevich, Svidler, Grischuk),
2. Ukrajina (Ivanchuk, Ponomarjov, Karjakin, Eljanov),
3. SAD (Kamsky, Onischuk, Nakamura, Seirawan),
4. Armenija (Aronian, Akopian, Sargssian, Lputian),
5. Mađarska (Leko, Polgar, Almasi, Balogh),
6. Izrael (Gelfand, Smirin, Avrukh, Sutovsky),
7. Kina (Bu, Wang, Zhang, Ye)
7. Francuska (Bacrot, Lautier, Tkachiev, Fressinet) itd.
Najbolje šahistice
Najbolje šahistice su su:
1. Judit Polgar
2727 Mađarska

2. Humpy Koneru
2567 Indija

3. Pia Cramling
2534 Švedska

Natjecanja
Za šahovska natjecanja se razvilo poseban sustav razrade rasporeda natjecanja po kolima, t.zv. Bergerove tablice, koje se poslije primijenilo i na ostala ligaška natjecanja.

Karate je borilačka vještina koja koristi sve dijelove tijela u svrhu samoobrane. Postojbina karatea je otok Okinawa koji se nalazi južno od Japana u otočju Ryu Kyu.
Etimologija
Riječ karate na japanskom jeziku (zK) znači prazna šaka.
Moderni karate
Moderni karate se obično dijeli na tri dijela:
• Kihon
• Kate
• Kumite(borba)
Kod osnovne tehnike uče se pojedinačni udarci, blokovi, stavovi itd. Kate su poseban skup točno određenih pokreta (udaraca, stavova i blokova) koji se izvode, a pokazuju borbu sa zamišljenim protivnikom (jednim ili više). Borba može biti slobodna ili dogovorena (dogovori se koji će se izvesti udarac, i kojim blokom se blokira taj udarac). U vježbanju se mogu primjenjivati određena oprema kao naprimjer makiwara, vreća za udaranje, fokuseri, utezi itd.iako karate doslovno označava praznu ruku neki stilovi uče i borbu oružjem (kobudo)kao što su kama, nunčake,bo, itd.
Kokoro
Kokoro je pojam koji se provlači kroz mnoge borilačke vještine, ali nema jednostavno značenje. U kontekstu, ono znači nešto kao srce, osobnost ili pristup. Osobnost je središnji smisao karatea, i zajedno sa do prirodom modernog karatea, veliki naglasak daje poboljšanju osobe. Uobičajeno je spomenuti da vještina karatea služi za samoobranu, a ne nanošenju povreda protivniku u primjeni vještine.
Neki popularni ponavljani navodi koji sadržavaju ovaj pojam uključuju:
Konačni cilj Karatea ne leži u pobjedi ili porazu, nego u savršenstvu osobnosti sudionika - Gichin Funakoshi
Put ne znači put borbe. To je put kojim vi putujete da saznate svoj unutarnji mir i harmoniju. Na vama je da tražite i nađete. - Hironori Othsuka
Poštovanje je drugi važan dio karatea;ono govori o proćišćenju sebe i osnaživanju osobnosti. Duh osu-a je potjerati sebe do krajnjih granica sposobnosti, izdržati pod pritiskom. Ovo je objašnjenje zašto se kaže da Karate uvijek počinje i završava sa rei-em.
Tradicionalne ideje
Tri napada
• Sen sen no sen - napasti prvi
• Go no sen - kontra na napad (presretanje)

• Tai no sen - napasti istodobno
Kumite prioriteti
• Ichi gan - prvo, oči (svjesnost)
• Ni soku - drugo, rad nogu (sposobnost i osnova)
• San tan - treće, duh (želja za borbom)
• Shi riki - četvrto, snaga (uvježbanost tijela)
Tri duha
• Fukutsu no seishin - nikad se ne predaj
• Kanto no seishin - dobar borbeni duh
• Hissho no seishin - pobjednički duh
Četiri boljke
• Strah
• Iznenađenje
• Dvojba
• Zbunjenost
Tri svijesti
• Mushin - besvjesnost (nema potrebe za razmišljanjem)
• Fudoshin - nepokretan um (bez utjecaja izvana)
• Heijushin - uobičajeni um (uvijek spreman)
Druge ideje
• Seme - pritisak na protivnika
• Zanshin - svjesnost sebe i okoline
• Ki - opća životna energija
• Do - put
• Embusen - položaj protivnika
• Seichusen - središnja linija protivnika ili sebe
Povijest karatea



Smatra se da počeci borilačkih vještina počinju s indijskim kraljevićem Bodhidharmom koji je šireći budizam došao iz Indije u Kinu, točnije u hram koji se zvao Shaolin i tamo meditirao. Vidjevši kako su budistički svećenici lošeg zdravlja smislio je određene vježbe za očuvanje zdravlja i taj sustav nazvao «18 načina lo-hama». Među tim vježbama su bile vježbe meditacije koje je nazvao «devetogodišnje gledanje zida» i vježbe samoobrane. Nakon što je hram Shaolin uništen svećenici koji su preživjeli su se raširili po Kini i tamo podučavali borilačke vještine. Tako su nastali razni stilovi. U to vrijeme na Okinawi kojom je vladao shogun Hanoshi iz dinastije Sho bilo je zabranjeno svako posjedovanje oružja osim osoba u neposrednoj vladarevoj službi. Pošto je Shangai dva puta bliži od Nare i Kyota, tadašnjih prijestolnica Japana, ljudi s Okinawe su odlazili u Kinu i tamo trenirali borilačke vještine. Povratkom na Okinawu prenosili su svoje znanje na druge i tako je nastala vještina borbe koja se zvala Te što na japansko znači ruka. Vremenom se formiraju Te iz Nahe (Naha-te), Te iz Shurija (Shuri-te) i manje popularan Te iz Tomare(Tomari-te).
Naha-te: defanzivnog je karaktera, kružnih kretnji s tehnikama hvatova i bacanja i podjeća na kineske stilove borilačkih vještina.
Shuri-te: Ofenzivnog je karaktera, pravocrtnih je pokreta i direktnih tehnika, uključivao je borenje s nunchakom (mlat za žito), tonfa (ručica za okretanje mlinskog kamena) i kama (vrsta srpa).
Tomari-te: Uzima elemente oba prijašnja stila borenja.
Karate biva otkriven kada je jedan nepoznati vojni liječnik primjetio da su vojnici s Okinawe izuzetno fizički spremni, i kada se raspitao saznao je da oni treniraju borilačku vještinu zvanu Te. To se pročulo i do japanskog cara i on je pozvao okinavljanske majstore da je javno prikažu. Za demonstraciju je određen okinavljanin Gichin Funakoshi. On je cijeli svoj život posvetio popularizaciji karate vještine i prozvan je ocem modernog karatea. 1930. godine on je promjenio naziv vještene iz Te u Karate što na japanskom znači prazna ruka ili borba bez oružja. Nakon toga karate se proširio po čitavom svijetu.

Najrašireniji stilovi karatea su:
• Shotokan
• Uechi ryu
• Shito ryu
• Wado ryu
• Goju ryu
• Kyokushin
• Fudokan
Povijest karatea u Europi
Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća karate vještina se vježbala u Europi u okviru judo klubova. Prve karate–ke su podučavali japanski instruktori koji su u Europi boravili pod pokroviteljstvom Japanske karate federacije (Japan Karate Association).
U Francuskoj je 1961. godine osnovan prvi europski nacionalni savez (French Karate) koji je bio član francuske judo federacije (Judo Federation) a prvi predsjednik je bio Jacques Delcourt.
Prvo mađunarodno natjecanje održano je 1963. godine u Belgiji (Belgija, Francuska, Velika Britanija).
U Francuskoj je održan 15.12.1963. prvi europski karate kongres sa nazoćnošću predstavnika sedam nacionalnih saveza: Italije, Belgije, Švicarske, Njemačke, Velike Britanije, Francuske i Španjolske. Na kongresu je odlučeno da se kontaktiraju nacionalne europske judo federacije u okviru kojih se je vježbao karate. Zauzet je stav da je unifikacija karate tehnika nemoguća te da se pitanje unifikacije sudačkih pravila koja su bila različita u nacionalnim savezima rješi na idućem kongresu.
Drugi europski karate kongres održan je u Parizu 24.05.1964. godine gdje su delegati za predsjednika izabrali Jacques Delcourt-a, te direktorij u sastavu: podpredsjednici Brief (Njemačka), Cherix (Švicarska), Fannoy (Belgija), tajnik Sebban (Francuska) i pomoćnik tajnika Goetz (Belgija). U sklopu kongresa održan je sudački tečaj pod vodstvom japanskih instruktora.
Treći europski karate kongres održan je u Parizu 21.11.1965. godine na kojem je broj članova povećan na deset uključenjem delegata iz Jugoslavije, Austrije i Portugala. Tehnički savjetnik francuz Henry Plee izabrao je četiri japanska instruktora za savjetnike (Kono, Yamashima, Toyama i Suzuki). Prihvaćen je statut te je formirana Europska karate unija (EKU) te je na novim izborima za predsjednika izabran Jacques Delcourt i direktorij u sastavu: 1-podpredsjednik Fannoy (Belgija), 2-podpredsjednik Cherix (Švicarska), tajnik sa funkcijom blagajnika Sebban (Francuska) i pomoćnik tajnika Goetz (Belgija).
Na kongresu je donesen financijski plan i sudačka pravila te je odlučeno da se prvo europsko prvenstvo održi 07.05.1966. u Parizu (momčadsko natjecanje sa 5 natjecatelja + jedna rezerva i pojedinačno bez težinskih kategorija i sa maksimalnim brojem od 4 natjecatelja po nacionalnom savezu).
Prvi europski prvak 1966. bila je momčad Francuske koja je u finalu pobijedila Švicarsku. U finalu pojedinačnog natjecanja Baroux je pobijedio Sauvina (oba iz Francuske). Prvenstvo je obilovalo teškim povredama. Na kongresu je izabrana Sudačka komisija a za savjetnike su izabrani Suzuki i Mochizuki.
U Rimu je 1967. godine održan prvi međunarodni sudački seminar koji je trajao tjedan dana i na kojemu su usklađena sudačka pravila bazirana na pravlima JKA. Na seminaru su iz Hrvatske sudjelovali Berislav Jandrić i Žarko Modrić.
Drugo europsko prvenstvo održano je 05.05.1967. godine u Londonu, a na kongresu je odlučeno da se drugi međunarodni sudački seminar održi u Splitu 1968. godine.
Na međunarodnom sudačkom seminaru održanom u Splitu u sklopu "Kupa Jadrana" za međunarodne suce su položili Berislav Jandrić, Emin Topić i Žarko Modrić.
U Parizu je 1968. godine održano treće europsko prvenstvo i 6 kongres EKU.
U Londonu je 1969. godine održano četvrto europsko prvenstvo i 7 kongres EKU.
Peto europsko prvenstvo održano je u Hamburgu 1970. godine i 8 kongres EKU na kojemu je prihvaćen repasažni sistem natjecanja i usvojene su težinske kategorije.



Iste godine prihvaćen je statut te je osnovana Svjetska karate unija (WKU) a prvo svjetsko prvenstvo održano je u Tokiju 10.10.1970. godine.

Golf je igra u kojoj igrač nastoji lopticu sa što manje udaraca ubaciti u rupu, u skladu s pravilima.



POVIJEST GOLFA


Prvi počeci golfa
Golf je jedan od najstarijih sportova u povijesti. Zna se da se golf razvio u Škotskoj u 14. stoljeću, no postoje i mnoge starije igre u različitim zemljama koje su prethodile
razvoju golfa.
U Rimskom Carstvu za vrijeme Cezara igrala se igra zvana paganica'. Prema legendi, igrala se sa savijenom palicom i kožnatom loptom, a zadatak je bio ugurati loptu u rupu u zemlji. Međutim, tadašnja lopta je bila promjera 10 do 18 centimetara, što nije ni približno današnjoj.
U Nizozemskoj se spominje igra zvana Kolf ili Kolven, a u Francuskoj, u 12. stoljeću, igrala se igra chole.
Francuska i Nizozemska se također donekle smatraju kolijevkama preteče golfa i tamo se spominju nazivi cambuca, jeu de mail, kolven, chole, crosse i pell mell.
U Engleskoj, u 14. stoljeću, spominje se igra Cambuca, pravilima vrlo slična paganici. Postoji i dokument iz 1363. godine kojim je zabranjeno igranje u dane blagdana svih "ispraznih" igara na čijem je popisu bila cambuca i club ball.
U Hrvatskoj se spominje igra pod nazivom prasičkanje kod koje su štapom pokušavali ubaciti kamen u neku rupu.

SUVREMENI GOLF


The Royal and Ancient Golf Club of St Andrews.
Počeci golfa se bilježe u Škotskoj u 14. stoljeću i pretpostavlja se da su prvi igrači bili pastiri koji su na prostranim škotskim pašnjacima čuvali ovce. Kao jamice su im služile zečje rupe, a palice su izradili iz drveta.
Prvi pisani dokument o današnjem golfu je ujedno i dekret o zabrani golfa kojeg je 1457. izdao kralj James II. On se naime zabrinuo što ta igra uzima preveliku pažnju i time omela vježbe streličarstva. Htio je vratiti prednost ratnim vještinama poput streličarstva, kopljaništva i slično.
Poznati škotski kralj James IV bio je prvi pripadnik kraljevske obitelji koji je počeo ozbiljno proučavati golf. Njegova unuka kraljica Mary je bila zaluđena golfom pa je tako i 1567. godine optužena zato što je samo par dana nakon ubojstva njezinog supruga otišla odigrati partiju golfa.
Igra je do 19. stoljeća imala samo jedan oblik - match play, tj. igra za polje. Pobjednik na svakom polju bio je igrač koji je s najmanjim brojem udaraca završio to polje.
Godine 1854. osnovan je danas najstariji aktivni golfski klub na svijetu - The Royal and Ancient Golf Club of St. Andrews. Klub je sačinio prva pisana Pravila golfa koja vrijede i dan danas. U novije doba uz R&A o pravilima ali i igri doprinosi i USGA (United States Golf Association).
Golf je jedan od rijetkih sportova koji je uspio sačuvati razliku između profesionalizma i amaterizma. Iako nije Olimpijski sport (neko je vrijeme bio), golf je uz nogomet i košarku najpopularniji sport na svijetu.
Profesionalnim golfom upravlja PGA (Professional Golf Association), a amaterskim golfom nacionalni savezi svake zemlje, udruženi u europski savez (EGA) i svjetski savez IGF
(International Golf Federation).


POVIJEST HRVATSKOG GOLFA

Golf u Hrvatskoj nosi nadnevak iz 1927. godine kada je u Zagrebu osnovan golf klub Zagreb. U zagrebačkom perivoju Maksimir izgrađeno je 1931. godine golfsko igralište s devet polja. Nakon drugog svjetskog rata pa do 1991. u Hrvatskoj nema nikakvih golfskih aktivnosti.
Godine 1992. osnovan je Hrvatski golf savez (već nakon 3 mjeseca primljen je u EGA - europski golf savez), obnovljeno je staro igralište na Brijunima, a godinu dana nakon toga održano je prvo hrvatsko prvenstvo u golfu. Već 1995. godine Hrvatska dobiva prvog školovanog (R&A) međunarodnog golfskog suca Zlatan Juras. Prvi predsjednik Hrvatskog golf saveza bio je Ninko Nikšić, a prvi tajnik Borivoj Korejzl. Prvi «pravi» teren sa 18 polja u Hrvatskoj izgrađen je kod Krašića, otvoren je 1999. godine i otad nosi naziv "Dolina Kardinala".
Hrvatska golfska reprezentacija nastupila je prvi puta 1997. godine na Mediteranskim igrama u Bariju i na Europskom prvenstvu u Irskoj. Već slijedeće godine dolazi do prvog povjesnog nastupa hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Čileu. Službena Pravila golfa na hrvatski jezik preveo je Zlatan Juras, a prvi su puta izdana 1999. godine.


IGRA


Princip igre
Golf je igra u kojoj su suprotstavljeni igrač i golf igralište . Svaki igrač ima lopticu i komplet palica i bit je u tome da se loptica udarena palicom odvede od početnog područja Tee do rupe Hole i to sa što manjim brojem udaraca.
Svaki udarac bio uspješan ili ne računa se u rezultat, a ako se dogodi povreda određenog pravila igre onda se dodaju i kazneni bodovi odnosno udarci.
U igri se igrači susreću sa raznim fizičkim preprekama na terenu, jednako kao i s onim psihičke naravi. Golf je igra koja zahtijeva preciznost, strpljenje, smirenost i strategijsko razmišljanje.


Standardno golf igralište ima 18 djelova koje nazivamo polje ili rupa. Svako polje ima početno područje Tee i završno područje zvano «Hole», što je zapravo jamicau kojoj se nalazi zastavica odnosno PinGreen u doticaju s dva bunkera.
Veličina jednog terena s 18 polja kojeg prijeđemo igrajući iznosi 5-7 km, a dužina pojedinog polja je od 60-600m.
Po dužini postoje tri vrste polja, to su kratka polja do 225m, srednje duga polja do 425m i duga polja preko 500m.
Igrač mora 18 polja proći određenim redom a pobjednik je onaj igrač koji to uspije sa što manjim brojem udaraca.
Svako polje počinje Tee-jem, uzvišenim područjem gdje se loptica polaže na travu ili na stalak «Tee» (drveni ili plastični) koji se zabode u zemlju.
Područje oko jamice naziva se Green, to je mjesto gdje je trava najgušća i visine 3-6mm. Negdje u sredini Greena se nalazi rupa promjera 10.8 cm i dubine 10-tak cm a u nju je zabodena zastavica ili Pin duljine oko 2m.
Prostor između tee-a i green-a je trava visine 10-18mm i naziva se Fairway. Fairway je obrubljen nešto višom travom i taj prostor nazivamo Rough koji se u igri izbjegava jer je zbog visine trave igra otežana.
Na poljima se nalaze i vodene prepreke Water hazard. Water hazard može biti more, jezero, ribnjak, rijeka, jarak ili bilo kakva vodena površina koja je obilježena crvenim kolčićima, a prostire se poprijeko polja. Water hazard ne mora uvijek sadržavati vodu.
Postoje i bočne vodene prepreke "Lateral water hazard" koje su obilježene crvenim kolčićima, a prostiru se uzduž polja.
Prepreke se razlikuju prema pravilima po kojima se loptica odigrava. Sand trap ili Bunker je pješčani hazard (prepreka). Igranje iz pjeska je puno teže, zahtijeva posebnu tehniku udarca i vrstu palice.
PAR i Stroke
Svako polje ima svoj PAR (Professional Average Result - Prosječni profesionalni rezlutat) što znači da profesionalnom igraču treba toliko udaraca za odigravanje koliki je PAR tog polja.
Kratka polja imaju PAR3, srednja PAR4 i duga PAR5. Standardni PAR golf igrališta od 18 polja je 72. Igralište se obično sastoji od deset polja sa PAR4 te po 4 polja sa PAR-om 3 i 5.
S obzirom na PAR imamo i nazive pojedinih postignutih rezultata na poljima.
• Birdie - jedan udarac ispod PAR-a
• Eagle - dva udarca ispod PAR-a
• Bogey - jedan udarac iznad PAR-a
• Double Bogey - dva udarca iznad PAR-a
• Hole in one - polje odigrano samo s jednim udarcem.
Još jedan pojam koji se dodaje igralištu je Stroke, brojčana oznaka težine nekog polja koja se kreće od 1 do 18. Najteže polje ima Stroke 1 , a najlakše Stroke 18.
Težina polja ovisi o dužini, konfiguraciji, položaju, broju hazarda, smjeru prostiranja itd.


HANDICAP


Handicap je oznaka ranga pojedinog igrača, označava se brojevima od 0 do 36.
Najbolji igrač ima handicap 0 a najslabiji 36.
Handicap se stječe na temelju rezultata postignutih na turnirima, a izračunava se po propisima EGA-a.
Kod prijava na turnir igrač je dužan navesti svoj handicap, u slučaju navođenja krivog igrač može biti diskvalificiran.

GOLF OPREMA

Osnovna oprema svakog igrača je set palica, loptice, golf cipele i golf torba, a k tome još možemo dodati niz drugih stvari kao što su golf kolica, kišobran (golf se igra i po kiši), rukavice.
Palice
Najvažniji dio su palice, a tijekom igre se smije koristiti najviše 14 palica.

Postoji više vrsta palica. Osnovne su: WOOD, IRON i PUTTER.
Svaka od njih se koristi za različiti tip udarca i na različitim dijelovima polja.
Svaka palica se sastoji od rukohvata ili Gripa (izrađeni od gume ili kože), vrat palice zove se shaft (izrađen od čelika ili grafita) i glava palice (drvena ili metalna)
• Wood palice (wood 1 se naziva i driver) prepoznajemo po velikoj glavi koja se ranije izrađivala od drveta (po tome je dobila i ime), a danas od metala. U Standardnom setu koriste se wood 1, 3 i 5. Služe izvođenju početnih udaraca i onih za koje trebamo najveći domet loptice.
• Iron palice su nešto kraće od wood-ova, najveća razlika je u građi glave. U standardnom setu koriste se ironi od 2 do 9 i dva «specijalizirana», PW – Pitching Wedge i SW – Sand Wedge.
• Putter je palica specifičnog izgleda a koristi samo na greenu. Loptica udarena putterom ne leti po zraku već se kotrlja po zemlji. U setu je samo jedan putter.
• Danas se sve više koriste i tzv. hybrid palice. Glava tih palica građena je tako da kombinira svojstva woodova i irona.

LOPTICE




U golfu se koriste dva tipa loptica, to su wound i solid .
Wound je tradicionalni tip konstrukcije loptice. Takva loptica građena je od tvrde jezgre omotane s 15-tak metara gumene vrpce i oko toga je ljuska od materijala Balata ili Surlina. Balata je mekši i manje otporan materijal dok je Surlin tvrđi i otporniji.
Na površini loptice je raspoređen veći broj udubina tzv. Dimple. Ta udubljenja poboljšavaju aerodinamička svojstva i produžuju let.
U vježbanju se koriste loptice zvane "range", one su manje kvalitete i njima se ne smije igrati na igralištu već samo na vježbalištu.

IGRAČI

• John Ball
• Patty Berg
• Tommy Bolt
• James Braid
• Henry Cotton
• Ben Crenshaw
• George Duncan
• David Duval
• Nick Faldo
• Sergio Garcia
• Walter Hagen
• Ben Hogan
• Tony Jacklin
• Bobby Jones
• Bobby Locke
• Davis Love III
• Phil Mickelson
• Colin Montgomerie
• Tom Morris
• Jack Nicklaus
• Greg Norman
• Jose Maria Olazabal
• Mark O'Meara
• Arnold Palmer
• Nick Price
• Payne Stewart
• Harry Vardon
• Kathy Whitworth
• Tiger Woods

SVJETSKI NATJECATELJSKI TERENI

• Augusta National
• Carnoustie
• Chantilly
• Doral
• Muirfield
• The National
• Royale Cape
• Royal Liverpool
• St. Andrews
• Royal Calcutta
• Wild Dunes

Boks



Boks je borilački sport u kojem se protivnici slične tjelesne težine udaraju šakama na kojima su podstavljene rukavice. Borba se odvija u ograđenom pravokutnom ringu, u 3 do 15 rundi od po tri minute borbe. Cilj borbe je protivniku uputiti što više udaraca u dijelove tijela iznad pojasa (glava, torzo) te pri tome izbjeći protivnikove udarce. Može se pobijediti nokautom (oznaka KO, od engleskog izraza knock-out), tj. kada se protivnik nakon što je bačen na tlo ne uspije ustati u tijeku deset sekundi, tehničkim nokautom (oznaka TKO), tj. kada jedan borac nema snage nastaviti borbu, ili se pak pobjednik određuje odlukom sudaca poslije dogovorenog broja rundi.
Zbog činjenice da u boksu nije dozvoljeno protivnika udarati dok je na podu, te da postoje stroga pravila u koji dio tijela i na koji način se smije udarati protivnika, boks se često naziva i 'plemenitom vještinom'.
Kratka povijest boksa
Kroz povijest su borbe dvoje ljudi šakama radi dokazivanja premoći i snage poznate od samih početaka civilizacije. Pravila su se pri tome bitno mijenjala, od načina i trajanja borbe, korištenja rukavica, načina suđenja itd. Često su te borbe bile brutalne pa čak i smrtonosne.
Prva boksačka pravila novijeg doba potječu iz Londona, gdje je su u 18. stoljeću zabilježena pravila koja su definirala prostor za borbu, zabranjivala udarce glavom te udarce ispod pojasa i sl. Godine 1867. je IX. Markiz od Queensberrya objavio sistematizirana pravila borbe po ugledu na ta Londonska pravila, te se danas ta 'Queensberry' pravila smatraju prvim službenim boksačkim pravilima. Ta su pravila propisala runde trajanja tri minute, propisala veličinu ringa, zabranila udarce ispod pojasa i druge nesportske udarce, te donijela glavninu pravila koja vladaju i danas u boksačkom svijetu.
Danas razlikujemo dva osnovna pravca boksa: amaterski (često nazivan i olimpijski) boks koji se prakticira na olimpijskim igrama, te profesionalni boks, kojim upravlja nekoliko različitih boksačkih federacija. Svaka federacija postavlja svoja specifična pravila vezana uz rangiranje boksača i načine osvajanja titule prvaka, iako su sama boksačka pravila u osnovi vrlo slična ili čak identična.

BOKSAČKA OPREMA

Osnovna boksačka oprema su boksačke rukavice i bandaže za ruke. Bandaže su zavoji kojima se oblaže šaka da se učvrste kosti i spriječi ozljeda prilikom udaraca, a rukavice dijelom amortiziraju udarac i sprječavaju ozljede kao što su ogrebotine i sl. Rukavice imaju propisanu težinu za natjecanja po pravilima pojedine boksačke federacije.
Borba se odvija u ograđenom ringu, propisane veličine ovisno o federaciji. Boksači u amaterskom boksu moraju biti odjeveni u sportski dres, te nositi boksačku zaštitnu kacigu, koja ima funkciju sprječavanja jačih ozljeda. Ipak, kaciga ne štiti od činjenice da je prilikom udarca mozak udarenog boksača izložen kontuziji, odnosno udaranju o stijenke lubanje zbog potresa glave. Također, kaciga ne štiti bradu boksača koja je također izložena direktnim udarcima. Boksači u profesionalnom boksu ne nose kacige, niti moraju imati dres na gornjem dijelu tijela, već su najčešće iznad pojasa nagi.

BOKSAČKA PRAVILA

Osnovni cilj bokačke borbe je zadati što više udaraca protivniku a pri tome primiti ih što manje. Dobro plasirani snažni udarci mogu protivnika i oboriti s nogu. Protivnika na podu nije dozvoljeno udarati, već on dobija vrijeme od 10 sekundi za oporavak i eventualni nastavak borbe. Udarci su dozvoljeni samo u gornje dijelove tijela, iznad pojasa, i to samo s prednje strane. Svaki dobro plasirani udarac se boduje, te ti bodovi u slučaju da oba borca dočekaju kraj zadnje od predviđenog broja rundi na nogama, određuju pobjednika.
Boksački meč najčešće prati više sudaca, jedan u ringu koji osigurava poštivanje pravila za vrijeme borbe, te tri ili više njih (najčešće neparan broj, da se izbjegne podijeljena odluka) oko ringa koji prate borbu i boduju udarce.
Meč se odvija u rundama od po tri minute. Broj rundi varira, u amaterskom boksu se boksa u četri runde, a u profesionalnom od 5 do 12 rundi.



TEŽINSKE KATEGORIJE

Da bi se osigurala ravnopravnost borbe, boksači se natječu u težinskim kategorijama. Najčešće se koriste slijedeće težinske kategorije, poredane po težini boksača:
• Papir, do 48 kg
• Muha, 48-51 kg
• Bantam 51-54 kg
• Perolaka, 54-57 kg
• Laka, 57-60 kg
• Poluvelter, 60-64 kg
• Velter, 64-69 kg
• Srednja, 69-75 kg (prve borbe u srednjoj kategoriji počele su se održavati 1840-ih.)
• Poluteška, 75-81 kg
• Teška, 81-91 kg
• Superteška, 91 kg +
Za kadete i žene se koriste nešto drugačije kategorije:
• Igla, do 46 kg
• Papir, 46 - 48 kg
• Muha, 48 - 50 kg
• Polubantam, 50 - 52 kg
• Bantam, 52 - 54 kg
• Perolaka, 54 - 57 kg
• Laka, 57 - 60 kg
• Poluvelter, 60 - 63 kg
• Velter, 63 - 66 kg
• Polusrednja, 66 - 70 kg
• Srednja, 70 - 75 kg
• Poluteška, 75 - 80 kg
• Teška, 80 - 86 kg

BOKSAČKA TEHNIKA

Postoji više osnovnih načina boksačke borbe. Osnovni boksački stav predviđa stoj u raskoraku, te ruke postavljene u visini ramena sa šakama ispred glave kao štit. Ta postavka ruku se naziva gard. Postoji i više vrsta udaraca kao što su aperkat (udarac od dolje prema gore, načešće u bradu protivnika), zatim direkt,kroše , poludirekt, itd. Prilikom borbe borci zauzimaju različite položaje jedan prema drugom ovisno o stilu svakog borca, pa je tako poznata borba sa odstojanja kada su borci udaljeni jedan od drugog za dužinu ruke i više, ili npr. borba u klinču, kada su borci u neposrednoj blizini jedan drugog. Borac ovisno o položaju odabire najučinkovitije udarce i načine obrane.
U boksačkoj tehnici važan je i rad nogu, kojim se borac može brzo premještati u povoljniji položaj, te obrambeno umijeće izbjegavanja udaraca poznato kao eskivaža. Ipak, osnova svakog boksača prije svega mora biti brzina i snaga udaraca koje je u stanju uputiti prema protivniku.

AMATERSKI BOKS

Amaterski boks se često naziva i olimpijskim boksom, zbog činjenice da se pravila te verzije boksa koriste i na Olimpijskim igrama. Boksači obavezno nose kacige, te dresove (majice). Rukavice su u amaterskom boksu označene bijelom trakom na prednjoj strani, a boduju se samo udarci tim dijelom rukavice.
Gotovo svi boksači počinju svoju karijeru u amaterskom boksu, te tek nakon dokazivanja u toj kategoriji prelaze u profesionalce.
Poznati amaterski boksači
U amaterskom boksu najveći je doseg pobjeda na Olimpijskim igrama. Najuspješniji olimpijci svih vremena u boksu su tri boksača koji su uspjeli osvajati zlatne medalje na trima različitim Igrama, a to je do sada pošlo za ruku trojici boksača: Mađaru László Pappu u periodu 1948 do 1956, te Kubancima Teófilo Stevensonu u periodu od 1972 do 1980 te Félix Savónu u periodu 1992 do 2000 godine.
Iako nije sporno da je profesionalni boks bitno kvalitetniji, nitko ne dvoji da su i brojni amaterski boksači pokazali snagu i vještinu vrijednu divljenja. Čak postoje mišljenja da bi spomenuti Kubanci Stevenson i Savon bili vrlo uspješni profesionalci, u slučaju da su se ikad odlučili na profesionalnu karijeru. Međutim, važno je reći da bi svakako i netko od profesionalaca mogao ponoviti njihove dosege da su ostali u amaterskom boksu, jer je veliki broj boksača koji su kao amateri bili olimijski pobjednici, da bi kasnije zablistali i kao profesionalci. Primjer takvog boksača je recimo Cassius Clay (kasnije poznat kao Muhammad Ali), osvajač zlata na Igrama u Rimu 1960 koji je nakon amaterske karijere bio i višestruki svjetski prvak u profesionalnom boksu.
Od hrvatskih boksača najviše se istaknuo Mate Parlov, koji je bio i olimpijski pobjednik te kasnije profesionalni prvak svijeta u poluteškoj kategoriji po verziji WBC.


PROFESIONALNI BOKS



Profesionalni boks se smatra najvišim stupnjem boksačkog razvoja jednog boksača, te se općenito prvaci u profesionalnom boksu smatraju i najboljim boksačima uopće. Glavni cilj svakog profesionalnog boksača je kroz niz borbi s ugovorenim protivnicima ostvariti što bolju poziciju na rang listi federacije za koju se natječe, steći tzv. status izazvača koji mu onda omogućava borbu s aktualnim prvakom u toj federaciji. Pobjedom nad prvakom izazivač stječe status prvaka, najčešće simboliziran zlatnim pojasom te federacije. Poraz u borbi za prvaka najčešće znači i gubitak mjesta na rang listi, i gubitak šanse za borbu za naslov, barem dok se boksač ponovno ne dokaže kroz druge mečeve.
Veliki je broj boksača koji su ostali upamćeni po svojim borbama, iako se karizmom kao najveći među njima često ističe teškaš Muhammad Ali. Mnogi će ljubitelji boksa međutim svoje glasove dati npr. teškašima Joe Frazieru, Mike Tysonu, Lenox Lewisu ili možda boksačima u lakšim kategorijama kao što su bili Sugar Ray Leonard ili Oscar de la Hoya.
Profesionalne boksačke federacije
Profiesionalnim boksom upravljaju boksačke federacije, koje preko svojih promotora sastavljaju liste izazivača i dogovaraju borbe za naslov. Nažalost, u šumi različitih federacija prosječni se ljubitelj teško snalazi, i ponekad nije jasno koliko je neka titula 'svjetskog prvaka po verziji XY' zaista relevantna. Ipak, među brojnim federacijama se ističu kao najpoznatije i jedine relevantne:
• World Boxing Association (W.B.A.)
• World Boxing Council (W.B.C.)
• International Boxing Federation (I.B.F.)
• World Boxing Organization (W.B.O.)
• International Boxing Organization (I.B.O.)



BOKS I STAV JAVNOSTI

Boks kao sport je često bio predmetom kritika onih koji smatraju da taj sport prije svega potiče agresivnost, te da je u osnovi vrlo grub i opasan sport koji je u stvari legalizacija ulične tuče. Pristalice boksa tvrde da je riječ o plemenitoj vještini, te da boksač iako direktno napada protivnika ujedno prema njemu gradi i duboko poštovanje i sportski duh, te da je bolje agresivnost prakticirati u sportu nego li u drugim područjima ljudksog života i rada.
Postoje i brojne medicinske analize koje pokušavaju dokazati utjecaj boksa na zdravlje sportaša. Iako je statistički broj smrtnih slučajeva u boksu daleko rjeđi nego li kod nekih drugih uobičajenih sportova (konjički sport, padobranstvo, ronjenje, planinarenje, automobilizam itd.) protivnici boksa tvrde da udarci u glavu prilikom svakog meča u stvari dovode do niza potresa mozga te da kao takvi trajno oštećuju živčani sustav boksača. Sa druge strane, boksački stručnjaci tvrde da je u slučaju pravilnog treninga i pripreme boksača prije borbe rizik po zdravlje minimalan, odnosno čak i manji nego li kod nekih drugih sportova.
Ipak, u nekim je zemljama boks kao sport zabranjen, neke zabranjuju organizaciju profesionalnih borbi i sl.